include('control/inc/access.php'); include('control/mod/functions.php'); include('config.php'); ?>
A BALKAN TALE
Otomanska ili osmanlijska vladavina na Balkanu trajala je od XIV do XX veka. U nekim regionima ona je trajala u kontinuitetu, u nekima je bila isprekidana (u Moreji, na primer), dok neke oblasti (kao što su Jonska ostrva i Dalmatinska obala) otomansko osvajanje nije ni zahvatilo. Ipak, za skoro čitavu populaciju Balkanskog poluostrva, vekovi po otomanskom vlašću predstavljaju veoma značajni deo istorijskog iskustva. U velikoj meri, ova istorija je nepoznata, ili je poznata ali iz različitih uglova, od države do države. To je zbog toga što su hrišćanski narodi na Balkanu osnivali svoje nacionalne države kroz, uglavnom, vojne konflikte sa Otomanskim carstvom. Ovi konflikti najviše su se bazirali na verskim razlikama između hrišćana i muslimana. Istovremeno, dominacija Zapadno Evropskog modela dovela je do devalviranja kulturnog značaja vekova obeleženih otomanskom vladavinom. Zbog toga se Otomansko carstvo identifikovalo sa kulturnom 'nazadnošću', te su ga svi njegovi naslednici smatrali 'nepoželjnim nasleđem'. Međutim, hrišćani, muslimani i Jevreji živeli su zajedno 600 godina, u urbanim i ruralnim oblastima, obrađivali su zemlju, potpomagali jedni druge u lokalnoj trgovini, susretali se, i zabavljali se na čaršijama i u kafanama. Otomansko društvo bilo je društvo prožeto hijerarhijama i diskriminacijom između vladara i podanika. Za raju (tur, reayas, oporezovane podanike), svakodnevni život imao je svoju surovu stranu, i bio ispunjen konfliktima i teškoćama. Danas, sećanja na ovaj period ostaju prikrivena u građevinama čija se uloga s vremenom izmenila, ili su potpuno izbledela usled opšteg zapostavljanja i destrukcije. Ipak, u kakvom god stanju bile, potpuno uništene ili očuvane, građevine iz perioda Otomanskog carstva, privatne ili javne, hrišćanske, muslimanske ili jevrejske, ostaju dokumenti jedne zajedničke istorije - istorije koje su narodi na Balkanu delili čitavih šest vekova. Savremene fotografije ovih spomenika omogućuju nam da sagledamo otomansko nasleđe u drugačijem svetlu, da se osvrnemo na svoju prošlost i da ispričamo svoju balkansku priču.OSVAJANJE
Mnogi veruju da je Balkan potpao pod otomansku vlast nakon osvajanja Konstantinopola, 1453. godine. Istina je, međutim, da je veliki deo Balkanskog poluostrva već bio osvojen u XIV veku, da su sultani podigli svoju palatu na evropskom tlu, u Hadrianopolisu (Edirne), još 1360-ih godina. Uprkos nemirima i destabilizaciji uzrokovanim porazom koji je otomanskoj vojsci naneo Tamerlan, u bici kod Ankare (1402), Turci Osmanlije su konačno dovršili osvajanje Balkana u kasnom XV veku. Dva puta su pokušali da osvoje i Beč, 1529. i 1683. godine, ali njihov osvajački podsticaj u Evropi naišao je na definitivnu prepreku pred gradskim utvrđenjima. Zahvaljujući svojoj teritorijalnoj ekspanziji, od XIV do kasnog XVII veka, nomadsko carstvo Osmanlijske dinastije postalo je globalno Islamsko carstvo, koje je držalo za svoju dužnost da pokrene sveti rat protiv hrišćanskog zapada. Za vreme svog vrhunca, u doba vladavine Sulejmana Veličanstvenog, Otomanska imperija prostirala se od Dunava do Nila. Tokom šest vekova, Balkan je činio važan deo ovog carstva. Turci Osmanlije širili su se na Balkanu prema zapadu, u pravcu rimske Via Egnacije, koja je preko Seresa i Monastira (današnji Bitolj), vodila ka albanskim obalama, kao i prema severu, u pravcu Filipopolisa (današnjeg Plovdiva) i Sofije, do Beograda. Muslimanski narodi iz Anadolije pratili su vojsku i naseljavali se na okupiranim teritorijama. Prelazak na islam, bio dobrovoljan ili nametnut, i raseljavanje naroda, polako su, mada radiklano promenili demografski profil Balkanskog poluostrva. Otomanska osvajanja donela su i jednako drastičnu promenu u izgledu balkanskih gradova. Čim bi osvojili neki grad, Osmanlije bi transformisale velike crkve u džamije, ili bi gradili nove impozantne džamije sa visokim minaretima, kao i druge 'javne' građevine (bezistane ili natkrivene tržnice; hamame ili javna kupatila; imarete ili narodne kuhinje i karavan-seraje ili gostionice). Urbani pejzaž Balkana zadobio je 'osmanlijske' karakterstike, koje su reflektovale novu političku realnost. Osmanlije su se trudile da svoje osvajanje učine 'vidljivim'.ZAJEDNIČKI ŽIVOT
Otomansko društvo je bilo čvrsto hijerarhijski uređeno. Društveni odnosi su bili ustanovljeni na razlici između muslimana i nemuslimana (zimi), sa jedne strane, i vladajuće klase koja nije bila oporezivana nasuprot poreskih obaveznika bilo koje vere (raje) sa druge strane. Nemuslimansko stanovništvo carstva smatrano je institucionalno inferiornim u odnosu na muslimane, ali su imali pravo da praktikuju svoju veru i poseduju imovinu. Hijerarhija se takođe ogledala u strukturi gradova. U turskim gradovima, ponekad su postojale odvojene četvrti za muslimane, hrišćane i Jevreje. U svakom slučaju, svi su se oni mešali u avlijama i na pijacama njihovih gradova. Bezistan (pokrivena pijaca) je bio srce grada, mesto susreta, trgovački centar. Zapravo, Evlija Čelebi je u XVII veku razlikovao dva tipa turskih gradova, u zavisnosti od toga da li je u njima postojao bezistan ili ne. U sve tri vere, voda je simbolički bila povezana sa pročišćenjem. U Kuranu je navedeno nekoliko ritualnih načina upotrebe vode, posebno tekuće vode. To je bio razlog zašto su javna kupatila (hamami) podizana u svim turskim gradovima. Ona su mogla da sadrže dva kupališta, sa posebnim odajama za muškarce i žene, ili samo jedno koje je bilo otvoreno za muškarce i žene u različito vreme. Hamami su bili društvena okupljališta, posebno za žene, pre svega muslimanke. Gospođa Meri Vortli Montegju, supruga britanskog ambasadora u Istambulu, zvala ih je u XVIII veku „kafejdžinice za žene“. Zaveštanje vode je prema Kuranu bilo najveći vid pokroviteljstva i mnogi imućni muslimani, uključujući sultana, podizali su bolje ili lošije ukrašene česme. Preovlađivalo je mišljenje da su javni radovi izraz pobožnosti i milosrđa i zbog toga se nije očekivalo od vlade da inicira takve aktivnosti. Turski gradovi bili su puni objekata sagrađenih u dobrotvorne svrhe. Ove građavine nazivale su se vakfi i predstavljale su dobrotvorne institucije posvećene bogu. Saobraćaj između gradova omogućivala je široka mreža puteva, u kojoj su čvrsti, lučni mostovi igrali važnu ulogu. Trgovački karavani putovali su Balkanskim poluostrvom i Centralnom Evropom, predstavljajući goruće staze komunikacije i razmene proizvoda i ideja.POBOŽNOST
Tokom otomanske vladavine, religija je predstavljala ključni element, ne samo identiteta ljudi već i njihovih svakodnevnih života. Društveni događaji vezani za rođenje, venčanje i smrt, način ishrane, načini mišljenja i svakodnevne prakse bili su neraskidivo povezani sa religijom. To je razlog zašto su mesta bogosluženja i verskih manifestacija bila istaknuta u turskim gradovima. Otomanska država je bila nedvosmisleno islamska, u velikoj meri zasnovana na islamskom svetom zakonu (šerijatu). Ipak, da bi ova ogromna multietnička država funkcionisala, bilo je neophodno uključiti nemuslimane i prepoznati njihove verske lidere. Po šerijatskom zakonu, hrišćani i Jevreji su imali pravo da održavaju postojeće crkve i sinagoge, ali ne i da grade nove. Dozvola turskih vlasti, bilo lokalnog sudije (kadije) ili centralne administracije u Istambulu, bila je potrebna pre svake popravke. Ipak, u konkretnoj praksi, turska država je pokazala da je realistična i fleksibilna, tako da su nove crkve i sinagoge ipak građene, uprkos zvaničnoj zabrani. Pored toga, granica tolerancije na lokalnom nivou je bila visoka. Ipak, bilo je i agresivnih nastupa prema drugim verama od strane fanatične ulema (muslimanskih tumača svetog zakona i teologije) ili lokalnih turskih dostojanstvenika. Bilo je neprijateljstva, posebno prema katolicima jer se Papa smatrao najvećim neprijateljem sultana. Tek nakon ratova sa Habzburzima 1683-99, turske vlasti su promenile svoj stav. Tokom ere reformacije (tanzimata), mada u XIX veku, nakon liberalizacije verske politike, podignut je veliki broj crkava, uključujući i katoličke. Suživot različitih verskih zajednica oslikavao se u prostoru između džamija, crkvi i sinagoga. Još jedno značajno prisustvo činili su derviški redovi, čiji se život odigravao oko njihovog boravišta, teke. Oni su predstavljali mističnu i popularnu verziju islama koja je postala veoma zastupljena i na Balkanu.MODERNIZACIJA
U XIX veku nastupio je period tanzimata, odnosno reformi koje su između 1839. i 1876. godine uveli sultani Abdulmecid i Abdul Aziz, sa namerom da ustanove modernu državu prema evropskim modelima. Kontakt sa Zapadnom Evropom, njenim običajima i kulturom, imao je značajan uticaj na žitelje osmanlijskog carstva još od ranih vremena. Hrišćanski trgovci i naučnici koji su putovali u Zapadnu Evropu vraćali bi se sa brojnim novim idejama i modelima. Dramatične promene koje su se dogodile u Evropi, u XVIII veku, na ekonomskom, društvenom i političkom planu, imale su svoj odjek i na Otomansko carstvo, koje, iako je težilo da se izjednači sa evropskim državama, nastavilo da nameće apsolutističku vlast nad svojim podanicima. Otomanska modernizacija bila je podstaknuta novonastalim balkanskim pokretima, a posebno ubrzana zahvaljujući uspehu Grčkog rata za nezavisnost. Nacionalističke ideologije, parlamentarne institucije, moderna vojska koja se bori za svoju otadžbinu i centralna upravna vlast, bili su ključni elementi evropskih nacionalnih država u XIX veku. Naspram ovih internacionalnih i lokalnih tendencija, Otomansko carstvo je pokušalo da ustanovi ideologiju ‘otomanizma’, a to je značilo jednako učešće muslimana i nemuslimana, element koji svakako odstupa od šerijata. Ipak, promene su bile sve dalekosežnije i ozbiljnije. Pojave poput parne mašine, banaka, železnice, fabrika, telegrafa i slično, značajno su transformisale život i muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva u gradovima. Sam pejzaž Otomanskog carstva dramatično je menjao svoj izgled. Novi trendovi u arhitekturi, slikarstvu i muzici, koji su stizali sa Zapada, nagrnuli su u carstvo. Takođe, došlo je i do promena kada je u pitanju prisustvo žena u javnosti. Muslimanske nastavnice bile su zapošljavane u školama za devojčice. Visoka Porta je tad postavila ciljeve za masovnu edukaciju po uzoru na zapadne modele. U velikoj meri, modernizacija je zapravo značila prihvatanje svega sa Zapada. Sahat-kule se mogu smatrati sažetim prikazom modernizacije u urbanim oblastima. Podizane na upadljivim mestima tako da je svako mogao da ih vidi, one su reflektovale radikalnu promenu u percepciji vremena naspram tradicionalnog merenja prema mujezinovom pozivu na molitvu sa vrha minareta. Povodom proslave dvadesetpetogodišnjice vladavine Abdul Hamida II, podignuto je više od 100 sahat-kula širom Otomanskog carstva (1901-1903).ZABORAV I PAMĆENJE
Otomansko carstvo doživelo je svoj konačni pad 1923. godine. Zamenila ga je Turska republika, uz niz manjih nacionalnih država koje su postepeno osnivane od kraja XIX veka naovamo. Sve balkanske države, uključujući i modernu Kemalističku Tursku, nastojale su da iskorene sećanje na Otomansko carstvo, i da se ograde od svega što se smatralo ’otomanskim’, a što je bilo nepoželjno i kao takvo stajalo na putu modernizacije i ’progresa’. Pothranjivanje nacionalnih osobenosti u svakoj od ovih nacionalnih država imalo je za posledicu brisanje multi-etničkog osmanlijskog nasleđa. Ideal nacionalne homogenosti, pored toga, doveo je i do asimilacije odnosno prikrivanja razlika. Ovakav razvoj bio je podstaknut značajnim demografskim promenama koje su se dogodile na balkanskom poluostrvu u XIX i XX veku. Ratovi, migracije i mešanje stanovništva, dramatično i brutalno su izmenili izgled i urbanih i ruralnih predela. U nekim regijama, više nije bilo muslimana koji bi koristili džamije, dok su u drugim regijama pravoslavni manastiri bili napušteni. Drugi svetski rat i holokaust doveli su do tragičnog kraja vekovima staro prisustvo jevrejskih zajednica na Balkanu. Jevrejske sinagoge i gradske četvrti bile su opustošene. Prirodne katastrofe, poput zemljotresa i požara, dovele su do uništenja čitave naseljene kvartove, koji više nikada nisu bili restaurirani, ili su doživeli transformaciju, tako što su ponovo izgrađeni u novom, ’modernom’ stilu. Široke avenije i novi urbani plan balkanskih gradova zamenili su stare osmanlijske sokake; stambene zgrade, zaklonjene imarete i turbeta, dok su džamije, koje su ostale bez svojih visokih minareta, nestale u novonastalom zbijenom urbanom okruženju. Uprkos svemu tome, sećanje na vreme Otomanskog carstva i dalje ostaje: u nazivima mesta, koji se opiru promenama i pored brojnih pokušaja centralnih vlasti da ih zamene novima; na mestima bogosluženja kao što su džamije, sinagoge i tekije, koje su ponovo u upotrebi, i u informativnim aktivnostima nacionalnih ili lokalnih tela koja se, poslednjih godina, trude da očuvaju ovo istorijsko nasleđe koje se nalazi u fazi ponovnog procenjivanja.